Iz pera učenika

Pravi put

Mnogi su životni putevi,

mnogi putevi puni laži,

ako ga ne vidiš, tražiti ga nastavi,

ali ima jedan put,

Tebe, Allaha, Gospodara svjetova hvalimo,

i ne daj da te iko od njeg' rastavi.

ne učini nas od onih koji su zalutali,

i od Tebe oprost i zaštitu tražimo,

Ovo je Pravi put tvoga Gospodara,

nego od onih koji su put Istine izabrali.

jasan kao puni mjesec u crnoj noći.

O, čovječe, nisi ti svjestan Njegove moći!

Zar misliš da nisi dostojan takvog dara?

Amin Mavrić I-a

Iz pera učenika

"Daleko u budućnosti, daleko od Arabije, u domovini našoj, salavat ti učimo"

"Insan ima dva stopala. Kad bi ostavio svoja stopala na zemaljskoj kugli, najbliži trag desnom stopalu bio bi trag lijevog stopala. Također, i najdalji trag desnom stopalu bi bio trag lijevog stopala. Kada bi insan okrenuo leđa lijevom stopalu, čitav život bi trošio tražeći trag lijevog stopala, koje je od njega dalje najviše tri raspona. Ponekad insanu toliko znači u kojem smjeru gleda. Jedan naš pogled u pogrešnom smjeru može nam učiniti najdaljim ono što je zapravo, najbliže. Ali, postoji nešto važnije od ''gledati'', a to je ''vidjeti''. Dovoljna su nam dva oka da bismo gledali, ali ne i da bismo vidjeli. Svaki insan koji ima oči gleda, ali samo oni počašćeni hidajetom vide istine koje se kriju iza zvijezde, Mjeseca i Sunca...! Najbolji primjer toga imamo u govoru Onoga Koji sve Vidi, a u kojem je svako slovo, svaka riječ, svaka rečenica mu'džiza za one koji vide: ''To je zaista dalekovidnim pouka''. (Ali Imran)
A zapravo, ponekad nam ni oči ne trebaju da bismo vidjeli istinu, one su samo sredstvo za gledanje. Kako stoji u jednom ajetu: ''...doista nisu slijepe oči, nego srca u grudima''. Onima čija srca vide, oči su samo blagodat od Gospodara, da potvrde njegove mu'džize na dunjaluku. Hvala Allahu, stigao je još jedan rebiu-l-evvel, u kojem smo počašćeni tvojim dolaskom, dolaskom Milosti svjetovima. Do četrdesete godine si bio El-Emin, onda postaješ Nebijju-l-mu'minin... O Allahov Poslaniče, kako si za dvadeset i tri godine mogao objasniti savršenstvo Allahove vjere, od naizgled sitnice do onoga što vodi do Onoga!? Ti si nam bio i bićeš uzor u svemu! U Mekki smo od tebe učili kako saburiti na zulum, u pećini Sevr si nam ukazao da nikad nismo sami, Hidžrom u Medinu si nas podučio da nakon teškoća zaista dolazi lahkoća. Gradnjom prve džamije u Kubi smo od tebe učili da se džamija nalazi u centru našeg života. Medinskim ustavom, koji je prvi napisani ustav na svijetu, podučio si nas kako se reguliše politički život, bitkom na Bedru smo naučili kako se upravlja vojnim sistemom, bejtu-l-malom si nam pokazao kako funkcioniše ekonomija. Jednostavno, čitavim svojim bićem si nas podučio savršenstvu Allahove vjere u svakoj oblasti života. Kad gledamo sve ovo, obzirom na godine, generacije, funkcionisanje svijeta, način života, kao kada okrećemo leđa tragu svog stopala, ti si četrnaest stoljeća daleko od nas! Mi ne gledamo koliko si daleko od nas... Mi te ''vidimo srcem'' u svakom trenutku sa nama! Zapravo, o Allahov Poslaniče, mi smo povjerovali, zavoljeli, a da te nismo očima vidjeli! Ja Resulullah, ti si s nama svaki put kada donosimo Kelime-i-šehadet... Ja Nebijjullah, ti si s nama u svakom namaskom sunnetu... Ja Habibullah, ti si s nama kad postimo ponedjeljkom i četvrtkom... Ja Šefi'ullah, ti si s nama dok dajemo zekat više nego što možemo... Ja Rahmetenli-l-alemin, ti si sa nama dok činimo oprosnitavaf na hadždžu... O Allahov Poslaniče, mi te vidimo u svakom ibadetu i činjenju svakog tvog sunneta. Ti si nam blizu onoliko koliko smo mi blizu tvom sunnetu, i kad smo daleko od tvog sunneta onda smo daleko i od tebe i od Onoga koji te šalje, i od svake sreće koja se stiče...! Ti si nam bliži od tragova svojih stopala, a mi smo na tragovima tvojih stopala! Neka je salavat i selam na tebe, Allahov Miljeniče!"

Muhammed Huzeyfe Küçükaytekin

Iz pera profesora

SLOVO O KARAĐOZ-BEGU...

Tiho na sedždu Rabbu pade,

i svoje želje Njemu predade.

Pružio ruke usnama miče,

 svoje želje Milosnom izriče:

Medresu, džamiju,

 most i dućane,

ostavljam za dolazeće

 mlade insane,

da im za korist i hajr služe,

da svjetlo islama

 sija što duže.

Neka se duše mladih insana,

u Medresi, napajaju

sa vrela islama.

 Mlade softe

 neka ikre' uče,

da ljepotu nauke dokuče.

Nek' stasaju uz Neretvu tihu,

nek' vakifu prouče fatihu.

Meadin Mrndžić

Iz pera učenika

POSLANIK U SRCU

Jesen je. Suho lišće polahko pada sa drveća koje okružuje kuću stare majke. Boji drumove jesenjim bojama. Hladnog pogleda posmatram  put ispred sebe, koračajući prema obližnjoj džamiji, koja  bjelinom svoga vitkog stasa razbija monotonu nijansu prirode što vehne. Koračao sam tiho i polahko. Jedini zvuk koji se čuje jeste blagi vjetar. Miluje gomile lišća, što se bez reda nastanjuje svuda oko mene. Kao misli… bez reda. Ah, ta misao… Ja sam upravu! Da, jesam! Ponavljam sebi. Nesigurno, ali čvrsto. I čvrstim, a plašljivim korakom gazim kroz gomile lišća. Raspršim ga svuda, ali misli ne rasprših. Koračam.Uplakana majka  i dalje gleda za mnom kroz zamagljeni prozor. Onaj isti uz koji je često zateknem dok pije kahvu. Ne izgleda sretno i nasmijano kao nekad. Zbog mene. Pokušavam  opravdati  svoje  postupke, ali pokušaji se gube. Ostaju u prašini puta do džamije, u gomilama uvehlog lišća oko stare kuće. Nikad nisam imao svađu   s mojom starom, od života izmorenom majkom. Ljubavi i poštovanja koje sam joj odavao nisu mi dozvoljavali. Nikad! Sve do danas…

Tu noć san me nije obuzeo,za razliku od grižnje savjesti i preispitivanja, koji su me sve čvršće stezali u zagrljaj. Ustao sam iz kreveta i nervozno pomilovao policu sa knjigama. Čitao sam naslove kao da ih vidim prvi put. Zastadoh kod debele crvene knjige, sa zlatnim slovima. Hadisi Božijeg Poslanika. Sjetih se onih koji govore o dobročinstvu prema roditeljima. Strujali su mislima. Dopriješe do srca. Osjetih stid. Kajanje. Nadu. Zbog nade u Božiji oprost, a njen halal, znao sam da ću otići onoj koja je pretrpjela bol zbog mene. Zagrlit ću je. Nježno poljubiti  u ostarjele obraze i uvjeriti je da joj bol nikad više neće biti nanesena. Otići ću, dok svane. Čekam zoru. I dočekah je snenih očiju, iz kojih je izbijala odlučnost. Uputih se  oronuloj kući  na kraju sela. Koračao sam kroz ono isto lišće. Nijemo. Pognute glave. Četrnaest stepenica. Uvijek ih brojim penjući se do vrata koja su izgubila sjaj i boju. Otvorih ih. Tišina u čije okrilje sam uplovio bila je neuobičajena. Nabacih osmijeh, ali tuga iz očiju nije nestala. Uputih se ka otvorenim vratima kuhinje.Ugledah je. Bez majčinskog osmijeha ljubavi kojim bi me uvijek dočekala. Osmijeh, njen blagi nježni osmijeh, zamijenila je blijedost nekada rumenih obraza. Poluotvorene oči prazno su posmatrale zid.

Iz putovanja po prošlosti prenuše me posljednja grumenja zemlje što su padala na njen kabur. Njen kabur! Kabur moje majke.Vrištalo je srce nijemo. Pokušavalo mi objasniti surovu istinu.

Dok su suze klizile niz lice, sjetih se njene nježne ruke na mom obrazu, koja nije dozvoljavala suzama da se zadžavaju. Pomislih, da  se bar sjetih riječi Poslanika, s.a.v.s., dok još nije bilo  suviše kasno. O, Poslaniče moj, neka se tvoje mudre poruke nastane u mom srcu, da mi budu svjetlost u tamama u koje zalutam. Poslaniče moj, da mi je da te čuvam u svom srcu…. šejtan me nikad ne bi pobijedio!

Autor: Emir Ahmetspahić IIIa; Karađoz-begova medresa Mostar

Iz pera učenika

KNJIGA- OKO KOJE SVE VIDI

Iako su moje korice izblijedile i izderane, vid me još uvijek služi, samo mi se trag zagubio, a kako i ne bi kada već godinama nepomično ležim u ovoj napuštenoj i prašnjavoj kolibi, pored rijeke. Već sam izgubila nadu da će me neko  pronaći, obrisati prašinu s mene i uzeti me u svoje ruke, ulazeći u moj svijet, čitajući moju priču, riječ po riječ.

Prošlo je mnogo vremena od moga nastanka, i u svoj toj samoći sam izgubila broj. No, sjećanja na moje rane dane uvijek su tu i rado ih prizovem. Sjećam se jedne bolesne djevojčice, koja je danima bespomoćno ležala u postelji i govorila ocu da bi jedino knjiga njoj dragog pisca vratila vjeru i nadu u ozdravljenje. Nesretni otac je prešao stotine kilometara da pronađe tog pisca, kako bi pomogao svojoj kćeri. I tada sam nastala ja; čudo iz pera običnog čovijeka. Knjiga, koja je u očima oca bila spas za njegovu kćer. To je bio jedan od najdirljivijih susreta sa ljudima, i to ne običnim, nego najiskrenijim bićem- malenom djevojčicom  koja je u svojim svijetlim očima, boje morskih dubina,  zadržavala suze radosnice ulazeći u moj svijet.

Ne mogu zaboraviti ni vesele trenutke moga života; učenike čija su veselja upotpunjavana slušajući moje priče, čitane od strane njihovih učitelja, koji su čitajući svojim učenicima zamišljali sebe kao junake. Nakon toga,  nešto drugo je osvojilo svijet. Biblioteke se sve manje posjećuju. Knjige sve manje čitaju i na poslijetku, počinju bacati na stranu…

U zadnji čas,  kada sam već izgubila posljednju nadu, pojavio se jedan čovjek, koji je ušao u kolibu da se zaštiti od kiše. Osjećala sam sreću, po prvi put u mnogo vremena,  misleći da će me pronaći  i ući u moj svijet diveći se. No, kada je posegao za mnom, osjetila sam nešto suprotno sreći; nešto što nisam mogla opisati. Nakon toga, odjednom sam se našla u starom kaminu okružena vatrom. Plamenovi su me hvatali sa svih strana. Bila sam ljuta.  Ne zato što me je iskoristio za potpalu vatre, nego zato što sam bila zaprepaštena onime što čovjek postaje. Ne samo ovaj čovjek, nego svi ljudi. Bila sam ljuta, jer je i ono malo ljudi koji čitaju knjige omalovažavano od strane tih čudovišta, koja čitanje knjiga smatraju sramotom i pogreškom.

Gotovo je… pretvaram se u pepeo i nestajem u zaborav.  Jedino što je od mene ostalo bila je opomena:

Čovječe pazi                                                 
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde![1]

                                                  Edin Čusto  IIa

---

[1] A. B. Šimić, Opomena

Prijetelji vijeća

MORE ŽIVOTA

Čovjek je kao zrno pijeska,

što kraj mora života biva.

Čovjek sve dok ne sklopi oči

o nečemu sniva.

Sunča se na zrakama

jutarnjeg sunca,

uzalud nadajući se

vječnoj sreći.

Gradeći mnogobrojne

snene kule!

Kule ostaju nedograđene,

beznačajne...i opet tako

iznova i opet iznova!

Fikreta Karić