POSLANIK U SRCU
Jesen je. Suho lišće polahko pada sa drveća koje okružuje kuću stare majke. Boji drumove jesenjim bojama. Hladnog pogleda posmatram put ispred sebe, koračajući prema obližnjoj džamiji, koja bjelinom svoga vitkog stasa razbija monotonu nijansu prirode što vehne. Koračao sam tiho i polahko. Jedini zvuk koji se čuje jeste blagi vjetar. Miluje gomile lišća, što se bez reda nastanjuje svuda oko mene. Kao misli… bez reda. Ah, ta misao… Ja sam upravu! Da, jesam! Ponavljam sebi. Nesigurno, ali čvrsto. I čvrstim, a plašljivim korakom gazim kroz gomile lišća. Raspršim ga svuda, ali misli ne rasprših. Koračam.Uplakana majka i dalje gleda za mnom kroz zamagljeni prozor. Onaj isti uz koji je često zateknem dok pije kahvu. Ne izgleda sretno i nasmijano kao nekad. Zbog mene. Pokušavam opravdati svoje postupke, ali pokušaji se gube. Ostaju u prašini puta do džamije, u gomilama uvehlog lišća oko stare kuće. Nikad nisam imao svađu s mojom starom, od života izmorenom majkom. Ljubavi i poštovanja koje sam joj odavao nisu mi dozvoljavali. Nikad! Sve do danas…
Tu noć san me nije obuzeo,za razliku od grižnje savjesti i preispitivanja, koji su me sve čvršće stezali u zagrljaj. Ustao sam iz kreveta i nervozno pomilovao policu sa knjigama. Čitao sam naslove kao da ih vidim prvi put. Zastadoh kod debele crvene knjige, sa zlatnim slovima. Hadisi Božijeg Poslanika. Sjetih se onih koji govore o dobročinstvu prema roditeljima. Strujali su mislima. Dopriješe do srca. Osjetih stid. Kajanje. Nadu. Zbog nade u Božiji oprost, a njen halal, znao sam da ću otići onoj koja je pretrpjela bol zbog mene. Zagrlit ću je. Nježno poljubiti u ostarjele obraze i uvjeriti je da joj bol nikad više neće biti nanesena. Otići ću, dok svane. Čekam zoru. I dočekah je snenih očiju, iz kojih je izbijala odlučnost. Uputih se oronuloj kući na kraju sela. Koračao sam kroz ono isto lišće. Nijemo. Pognute glave. Četrnaest stepenica. Uvijek ih brojim penjući se do vrata koja su izgubila sjaj i boju. Otvorih ih. Tišina u čije okrilje sam uplovio bila je neuobičajena. Nabacih osmijeh, ali tuga iz očiju nije nestala. Uputih se ka otvorenim vratima kuhinje.Ugledah je. Bez majčinskog osmijeha ljubavi kojim bi me uvijek dočekala. Osmijeh, njen blagi nježni osmijeh, zamijenila je blijedost nekada rumenih obraza. Poluotvorene oči prazno su posmatrale zid.
Iz putovanja po prošlosti prenuše me posljednja grumenja zemlje što su padala na njen kabur. Njen kabur! Kabur moje majke.Vrištalo je srce nijemo. Pokušavalo mi objasniti surovu istinu.
Dok su suze klizile niz lice, sjetih se njene nježne ruke na mom obrazu, koja nije dozvoljavala suzama da se zadžavaju. Pomislih, da se bar sjetih riječi Poslanika, s.a.v.s., dok još nije bilo suviše kasno. O, Poslaniče moj, neka se tvoje mudre poruke nastane u mom srcu, da mi budu svjetlost u tamama u koje zalutam. Poslaniče moj, da mi je da te čuvam u svom srcu…. šejtan me nikad ne bi pobijedio!
Autor: Emir Ahmetspahić IIIa; Karađoz-begova medresa Mostar
Nema komentara:
Objavi komentar