Iz pera učenika

KNJIGA- OKO KOJE SVE VIDI

Iako su moje korice izblijedile i izderane, vid me još uvijek služi, samo mi se trag zagubio, a kako i ne bi kada već godinama nepomično ležim u ovoj napuštenoj i prašnjavoj kolibi, pored rijeke. Već sam izgubila nadu da će me neko  pronaći, obrisati prašinu s mene i uzeti me u svoje ruke, ulazeći u moj svijet, čitajući moju priču, riječ po riječ.

Prošlo je mnogo vremena od moga nastanka, i u svoj toj samoći sam izgubila broj. No, sjećanja na moje rane dane uvijek su tu i rado ih prizovem. Sjećam se jedne bolesne djevojčice, koja je danima bespomoćno ležala u postelji i govorila ocu da bi jedino knjiga njoj dragog pisca vratila vjeru i nadu u ozdravljenje. Nesretni otac je prešao stotine kilometara da pronađe tog pisca, kako bi pomogao svojoj kćeri. I tada sam nastala ja; čudo iz pera običnog čovijeka. Knjiga, koja je u očima oca bila spas za njegovu kćer. To je bio jedan od najdirljivijih susreta sa ljudima, i to ne običnim, nego najiskrenijim bićem- malenom djevojčicom  koja je u svojim svijetlim očima, boje morskih dubina,  zadržavala suze radosnice ulazeći u moj svijet.

Ne mogu zaboraviti ni vesele trenutke moga života; učenike čija su veselja upotpunjavana slušajući moje priče, čitane od strane njihovih učitelja, koji su čitajući svojim učenicima zamišljali sebe kao junake. Nakon toga,  nešto drugo je osvojilo svijet. Biblioteke se sve manje posjećuju. Knjige sve manje čitaju i na poslijetku, počinju bacati na stranu…

U zadnji čas,  kada sam već izgubila posljednju nadu, pojavio se jedan čovjek, koji je ušao u kolibu da se zaštiti od kiše. Osjećala sam sreću, po prvi put u mnogo vremena,  misleći da će me pronaći  i ući u moj svijet diveći se. No, kada je posegao za mnom, osjetila sam nešto suprotno sreći; nešto što nisam mogla opisati. Nakon toga, odjednom sam se našla u starom kaminu okružena vatrom. Plamenovi su me hvatali sa svih strana. Bila sam ljuta.  Ne zato što me je iskoristio za potpalu vatre, nego zato što sam bila zaprepaštena onime što čovjek postaje. Ne samo ovaj čovjek, nego svi ljudi. Bila sam ljuta, jer je i ono malo ljudi koji čitaju knjige omalovažavano od strane tih čudovišta, koja čitanje knjiga smatraju sramotom i pogreškom.

Gotovo je… pretvaram se u pepeo i nestajem u zaborav.  Jedino što je od mene ostalo bila je opomena:

Čovječe pazi                                                 
da ne ideš malen
ispod zvijezda!

Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!

Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde![1]

                                                  Edin Čusto  IIa

---

[1] A. B. Šimić, Opomena