prijateljske riječi tišine

Moje more.
To si mi bio.
Svuda si se razlio.
Sam si sebi,
u sebi,
dovoljan bio.
A ja...
meni te, ipak, malo bilo.

Ogromnost koju si značio
nije spriječila
da mi bude bitna
svaka tvoja kap.
Baš svaku sam željela
na dlan staviti.
Čuvati.
Imati.
Jer je ti.

Dubina me tvoja plašila,
a zvala...
iako ni površinu nisam takla.
Nisam znala.
Rekao si.

Ronila sam, bez daha.
Plivala kroz olujne valove
bez straha.
Obgrljena tobom.

Bar sam mislila...

Ja sam bila tvoje more.
Gluho, i bez šuma.
Dovoljno je reći - ono kojeg nema.
Jer, nije li nepostojanje
baš to
da nisi tu, iako te ima.

Možda, da sam bila rijeka...?
Možda bih,
plivanjem uzvodno,
mogla zamijeniti mjesto
izvora i ušća.
Pa da ti budem što nisam znala.
I da mi budeš smisao toka.

Neznanje da budemo što jesmo,
učini da nismo
ništa.

Ammara